
Milorad Pavić (1929–2009), jedan je od najznačajnijih i najprevođenijih savremenih srpskih pisaca, čija dela imaju trajnu međunarodnu recepciju, a prevedena su na više od 40 jezika. Pored ostalih, na engleski, ruski, francuski, nemački, španski i italijanski, na skandinavske i istočnoevropske, kao i azijske i manje zastupljene jezike poput kineskog, japanskog, korejskog, persijskog, tamilskog. Pavić je posebno poznat po romanu inovativne strukture „Hazarski rečnik”, koji je ovenčan i Ninovom nagradom 1984. godine, a „Njujork tajms” je ovu knjigu uvrstio u sedam najboljih knjiga po izboru urednika, krajem 1988. godine. „Hazarski rečnik” je u Kini proglašen knjigom godine 2014, a francusko luksuzno reizdanje „Hazarskog rečnika” je 2016. godine nagrađeno posebnim priznanjem „Noć knjige”.
Na ove činjenice podseća književnica Jasmina Mihajlović, piščeva supruga, navodeći da ukupan broj nezavisnih prevoda Pavićevih dela, u obliku zasebnih knjiga, prelazi 400 izdanja širom sveta – što uključuje različite romane, zbirke priča i posebna izdanja.
– Pored knjiga, prevodi Pavićevih dela pojavljuju se i kao digitalna izdanja i različite adaptacije za pozorište i operu, što dodatno potvrđuje trajanje njegove prisutnosti u međunarodnoj kulturi. Prevodi Pavićevih dela i njihova posthumna izdanja potvrđuju trajnu globalnu važnost njegovog rada. Uz impresivan broj veći od 400 prevoda, na 40 jezika, i više od 200 posthumnih izdanja, njegovo delo i dalje privlači pažnju čitalaca, učenika i istraživača međunarodne književnosti. Aktivno sam radila na tome da glas jednog od naših najznačajnijih pisaca ostane živ, ne samo u originalu nego i u mnogim kulturama širom sveta – naglašava Jasmina Mihajlović, izražavajući nezadovoljstvo zbog statusa koji Milorad Pavić ima u srpskoj kulturi:
– Pavić je svetski klasik, a u Srbiji, i posle smrti, od koje je prošlo 16 godina, nije predstavljen i upamćen onako kako zaslužuje. Spomenik na Tašmajdanu postavio mu je Azerbejdžan, spomen-bista na kući u kojoj je živeo uz velike muke stavila je Rusija. Jedini „trag” u rodnoj zemlji je biblioteka sa njegovim imenom na novosadskom Filozofskom fakultetu, gde je bio profesor i jedno vreme dekan. A Milorad Pavić se rodio i preminuo u Beogradu. Ne postoji nagrada sa njegovim imenom, nijedna škola, knjižara ili biblioteka u Srbiji ne nosi njegovo ime; nema nikakvog književnog panela, edicije, bilo koje manifestacije koji bi povremeno podsećali na to da je Srbija imala, i ima, Milorada Pavića. U srpskim pozorištima posthumno su izvedene dve amaterske predstave (balet u Narodnom pozorištu, po motivima „Hazarskog rečnika” – izveli su Slovenci), dok je u tom periodu bukvalno širom sveta bilo deset profesionalnih i spektakularnih pozorišnih predstava. U Beogradu jedna zabačena uličica na periferiji nosi njegovo ime – objašnjava Jasmina Mihajlović.
Po njenim rečima, posle Pavićeve smrti 2009. godine, njegova književnost je ostala živa kroz kontinuirana izdanja i prevode. Tokom perioda od 2009. do 2025. godine, objavljeno je više od 200 posthumnih izdanja njegovih dela u zemlji i inostranstvu. Ova izdanja uključuju: nova štampana izdanja i reizdanja romana i zbirki priča, prevode na različite jezike, elektronska i audio izdanja i posebne bibliografske edicije.
– Bez sujete mogu da kažem da sam bila aktivni čuvar međunarodnog života Pavićevih knjiga posle njegove smrti. Moja uloga obuhvata ključne aktivnosti u vezi sa posthumnim izdanjima i prevodima, kao što su: koordinacija sa prevodiocima i izdavačima u zemlji i inostranstvu, nadzor uredničkog procesa i produkcije prevodnih izdanja, logistička i pravna podrška u realizaciji izdanja, iniciranje i podržavanje objavljivanja novih verzija i adaptacija. Zahvaljujući mojoj posvećenosti, Pavićeva dela su ostala prisutna i dostupna novim generacijama čitalaca širom sveta i u Srbiji. Proširila sam broj prevoda u zemljama koje nisu bile prisutne za njegovog života. Doprinela sam tome da Pavićev književni glas nastavi da se čuje i širom sveta, ne samo kao istorijski, već i kao živi književni fenomen. Uređujem trojezični sajt www. khazars.com (koristan kako izdavačima, tako i naučnicima, a, naravno, i običnim čitaocima). Starateljka sam nad Legatom Milorada Pavića u Beogradu – zapaža Jasmina Mihajlović.
Ovom prilikom naša sagovornica ukazuje na to koliko je teško objaviti prevod neke knjige srpskog autora u prevodu na strane jezike i zbog toga što je Srbija među malobrojnim zemljama u Evropi koje nemaju književnu agenciju.
– Za života, Pavić je imao agenture u Francuskoj i Švajcarskoj, ja sam, pak, jedno kratko vreme imala književnog agenta u Italiji (sve do kovida), a trenutno mene (i Pavića) zastupa jedna turska agencija, ali samo za zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i za Daleki istok. Agenti uzimaju 20 odsto od zarade, za svaku knjigu. Kad vam se obrati izdavač sa predlogom za objavljivanje nekog dela pa do prvih primeraka prođe oko pola godine. Pre ih je bilo deset, a sada samo pet, ili tek dva primerka. Srpska carina, kad stigne pošiljka, divljački otvara paket sa knjigama, često ih oštećujući. Onda mi ta ista carina traži novac za carinjenje tih pet knjiga i prinuđena sam da im objašnjavam da sam oslobođena carine po srpskom zakonu. Avans za knjigu izdatu u Evropi, kreće se između 500 i hiljadu evra. Ali, on se brzo „istopi” uz plaćanja raznih nameta i provizija – objašnjava Jasmina Mihajlović.
Otkriva nam i zanimljiva iskustva u vezi sa svojom ulogom književnog agenta, suočavajući se i sa političkim i ideološkim zabranama vezanim za Pavićevo delo.
– Najgori platioci su zemlje EU, najbolji – zemlje Dalekog istoka: Japan, Koreja, Kina. Sa Rusima imam najviše profesionalnih problema, sa Kinezima najmanje. Pred početak rata Rusije sa Ukrajinom, desila se unikatna neprijatnost, jer su štampali kao piratska izdanja ukupno 16 Pavićevih dela. Inače, problem sa piraterijom je neprekidan. Stalno moram da intervenišem na „Jutjubu”, ili oko audio-izdanja, i pre svega elektronskih knjiga. Suočila sam se i sa rukom cenzurom. Tražili su da se izbaci rečenica iz priče pisane sedamdesetih godina prošlog veka, zato što ima gej prizvuk! A za originalni naslov jedne rane Pavićeve zbirke priča „Gvozdena zavesa”, tražili su promenu naslova. Islamske zemlje sakate „Hazarski rečnik”, pošto izbacuju integralni deo knjige, a reč je o „Žutoj knjizi” – jevrejskoj. Kada je reč o kineskim prevodiocima, sa njima najviše radim, jer oni upoređuju englesko, rusko i francusko izdanje, da bi dobili što verniji prevod. Sa srpskim ne stoje dobro, jer je katedra za srbistiku ukinuta u Kini, ostala je samo katedra za kroatistiku. Ovo je inače opšti problem, zbog toga što nismo sačuvali svoje katedre, a sve su ih preuzeli Hrvati – zaključuje naša sagovornica.
Izvor: Politika, 1. februar, 2026, Marina Vulićević






